Velenje je ove godine dobilo laskavu titulu najljepše uređenog većeg slovenskog grada. Nekadašnje socijalističko čudo – kako su ga nazivali pedesetih godina dvadesetog stoljeća i pokazivali čuvenim posjetiteljima Nikiti Hruščovu, Leonidu Brežnjevu, Edwardu Giereku i Nicolaeu Ceauşescuu – nakon neizvjesnog razdoblja novog kapitalizma ponovno upozorava na sebe. Za taj preporod dosta zasluga imaju i arhitekti ureda Enota koji su odredili novu strategiju urbanističkog liječenja grada. Pokretačke snage ureda su Dean Lah i Milan Tomac, koji su za svoj rad već stekli brojna priznanja, također za zahvate u Velenju – njihova javna garaža ove je godine (2015.) dobila i međunarodnu nagradu Architizer A+ Award u kategoriji javnih garaža.
Velenje je bilo beznačajni zaselak u blizini rudnika ugljena, a tek su potrebe industrijalizacije države nakon Drugog svjetskog rata zahtijevale proširenje rudnika. Trebalo je izgraditi naselje za 30 000 rudara s obiteljima, koji su trebali doći iz čitave Jugoslavije. Te zadaće prihvatio se Janez Trenz sa suradnicima iz ureda Slovenija projekt u Ljubljani. Za rudare, koji polovinu svog vremena žive ispod zemlje, odlučili su izgraditi grad pun svjetla i zelenila, a prve planove izradio je bečki arhitekt i urbanist Karl Paul Filipsky. Uz Novu Goricu, nastalu kao politički odgovor na gubitak Gorice, koja je pripala Italiji, Velenje je bilo drugi eksperiment izgradnje socijalističkog grada. Zbog poratnog sukoba između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza arhitekti su izbjegli monumentalnu arhitekturu socijalističkog realizma pa je tako Velenje, kao i Nova Gorica, bilo projektirano u skladu s funkcionalističkom doktrinom grada u zelenilu. Centar grada predstavlja trg u parku (još i danas se zove Titov trg) s dominantnom zgradom Doma kulture, arhitekta Otona Gasparija, iz godine 1959. U susjedstvu trga nastale su i druge značajne zgrade: Radničko sveučilište, Radnički klub, općina, hotel i uprava rudnika ugljena.
Današnje doba, kada se traži samo profit, dakako nije sklono velikim zelenim površinama u gradskom središtu. Naime, odviše su dragocjene da bi ih kapital prepustio travi i grmlju. Kao uostalom posvuda, koncept vrtnog grada polako se počeo mijenjati. Na najljepšim travnjacima počele su nicati zgrade koje su zahtijevale sve veći broj parkirališta. Nekada prozračni grad počeo se zgušnjavati, a asfalt je počeo zamjenjivati travnjake. Slutilo je na najgori scenarij – da se grad neće razvijati u skladu s izvornom urbanističkom tipologijom. Gradovi rastu relativno polako, a uspješni su tek ako taj proces nije ometan. Brza izmjena različitih urbanističkih doktrina znači katastrofu za svaki grad.
Prije nekoliko godina arhitektonski ured Enota predložio je svoju viziju spašavanja grada. Predlagali su reorganizaciju grada duž triju osi. Jedna bi povezivala postojeće spomenike, druga trgovački program, a treća bi povezivala kulturu. Dosad je uređena treća, kulturna os, koja prolazi trasom šetališta od sjevera prema jugu te putem prelazi preko rijeke Pake. Arhitekti su htjeli združiti dva naizgled proturječna zahtjeva: očuvati više zelenila, a istovremeno omogućiti što više aktivnosti. Kulturna šetnica prolazi trasom nekadašnje ceste koja je već prije trideset godina zatvorena za promet. Iako iznova popločena, realizirana pješačka površina i nadalje je zadržala značajke ceste – bila je ravna, preširoka i bez pravog sadržaja. Na sjeveru je završila na parkiralištu koje je bilo premalo pa su ga namjeravali proširiti, dakako ponovno na račun parka. Arhitekti ureda Enota umjesto toga realizirali su dosta uži pješački put koji lagano vijuga parkom. Uži put omogućuje više zelenih površina, dok vijuganje stvara mekšu, organsku površinu, koja se izmiče postojećem drveću. Tako koncipirani put poziva šetače da tu provedu više vremena, da gradski park doživljavaju kontemplativno pa da možda i sjednu na klupe od bijelog betona, postavljene na zavojima. Na sredini puta nalazi se novi most preko rijeke Pake. Na Paki nastaju bujice, stoga su obale odgovarajuće oblikovane i pristup k vodi nije jednostavan. Arhitekti su to riješili uz pomoć stepenastih platformi koje se spuštaju do vode, a projektirane su tako da u slučaju visokog vodostaja ne predstavljaju zapreke. Platforme su obrađene na raznolike načine. Uglavnom su od bijelog betona. Na nižim razinama, gdje rijeka češće poplavljuje, platforme su obložene kamenom koji je manje osjetljiv na onečišćenja koja donose visoke vode. Na najvišim površinama arhitekti su upotrijebili drveni pod. Stube se koriste i za sjedenje pa čitava okolica mosta djeluje poput auditorija za priredbe. Veća platforma ili pak sam most ponekad služe kao pozornica na jednoj obali rijeke. Most je također izgrađen od bijelog betona, a staklena ograda odozgo nema uobičajeni rukohvat. Ta dosljedna transparentnost još bolje povezuje most s okolicom; uvečer je staklo osvijetljeno odozdo, a to stvara posebni efekt upravo na rubovima ravno odrezanog stakla.
Na sjevernoj strani šetalište završava javnom garažom, na mjestu nekadašnjeg parkirališta, a kako ima dvije razine bitno je povećan broj parkirališnih mjesta. Donja etaža djelomično je ukopana, a gornja nije pokrivena, što je prilično ublažilo uobičajenu pojavnost takve vrste objekta. Prednost djelomično ukopane garaže je niža cijena, nije potreban kružni promet s rampama kao ni ventilacija, a izbjegnut je i klaustrofobijski dojam tamnog podruma. Arhitekti su fasadu obložili perforiranim limom, koji seže dovoljno visoko da sakrije pogled na automobile na krovu. Perforirani lim ima zanimljivo svojstvo da izvana djeluje kompaktno, a iz tamne garaže prema van transparentno, što su arhitekti dobro iskoristili. Lim je također oblikovan valovito, a to ne znači samo statičko ojačanje; pločama nije potrebna dodatna podkonstrukcija. Meki karakter fasade, prilagođen parku, od još je većeg značenja. Ispred garaže arhitekti su uredili mali trg na koji se nadovezuju javne površine u prizemlju garaže: javne sanitarije i bife, na svakoj strani ulaza za pješake. Na krovu se nalazi platforma sa svim instalacijama potrebnim za pozornicu koja se koristi za koncerte i druge javne priredbe. Pristup pozornici moguć je neposredno s gornje etaže garaže; visina pozornice omogućava dobru vidljivost iz svih dijelova parka. Garaža zatvara kulturnu šetnicu prema sjeveru, obogaćuje ju javnim programom pa tako postaje centralnim elementom kulturne ponude.
Na prvi pogled čini se da su arhitekti u Velenju upotrijebili samo meke organske oblike. Međutim, ured Enota u tom je smislu daleko dosljedniji. Meke oblike koriste samo tamo gdje svoju arhitekturu nastoje približiti prirodi – parku ili divljoj rijeci Paki. Staze parka su krivudave, perforirana limena fasada garaže je meka, obrada obale uz most prilagođuje se zakonima vodenih bujica. Tamo gdje glavna riječ pripada racionalnoj konstrukciji, što je slučaj kod mosta ili objekta garaže, nema mjesta organskim formama. Arhitektonski oblici tako se dosljedno prilagođavaju kontekstu.